Ira Skopljak-Viteškić rođena 22.10.1987g. u Sarajevu. Završila je školu Primjenjenih umjetnosti Sarajevo 2006 - 07g., odsjek tekstilni dizajn u klasi profesorice Nađe Haljevac. Nakon završetka Srednje škole, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu 2006 - 07g. Nastavnički odsjek u klasi profesora Radoslava Tadića. 12.10.2010 g. završla je prvi ciklus studija u trajanju od osam semestara – četri godine na Univerzitetu u Sarajevu – Akademija likovnih umjetnosti, odsjek Nastavnički i na osnovu toga diplomira o stečenoj akademskoj tituli i stručnom zvanju bakalaureat - bachelor likovne umjetnosti tema: "Motiv plesnog pokreta u zidnom slikarstvu".
Zaposlena je kao viši asistent na Akademiji likovnih umjetnosti Sarajevo na predmetima: Likovna tehnologija I i II, Slikarska tehnologija I i II, Tehnologija zidnog slikarstva, Konzervacija, Konzervacija papira I i II, Tehnologija – anatomije artefakta. Magistrirala je na temu "Tehnološki aspekti i simbolika primjene starih slikarskih tehnika i materijala u mojim slikama" kod prof. mr. Zoja Finci, Doc. Iva Simčić i prof. mr. Mirsad Begović na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 2016 g. Upisala je poslijediplomski doktorski studij ARS SACRA Sveučilište u Mostaru Akademija likovnih umjetnosti Široki Brijeg, 2017. gdje dan danas radi na praktikumu, tehnološkim znanostima za likovnu oblast - likovnu tehnologiju - zaštitu likovnih dijela.
Rad autorice Ire Skopljak predstavljen u vidu četiri značenjski vezana ciklusa prožima osnovna ideja sadržana u postojanju, nestajanju i stvaranju, odnosno vječnom kretanju i pitanju relativnosti i fiksaciji vremena. Ona se rodila u trenucima promišljanja o smislu vlastitog bitka, ali i empatičnom odnosu naspram tragova identiteta koje su ostavili drugi, davno prije nje. Iz takvog višestrukog „komuniciranja“, proizišle su dvije osnovne misli: one o stvaralačkom činu umjetnika u vremenu i vremenima i one koja se djelimično sadrži u knjizi promjena I Ching.
U potrazi za odgovorima autorica se zadržava na uzroku uzvišenog čina stvaranja u umjetnosti i onome što je sadržano u sljedećem citatu: „U nebu pluta srebrno jezero u kome se kupaju sva vremena i sva postojanja“ (I Ching).
Priča započinje kosmičkim svjetlom i ništavilom iz koga se rađa život i svijet, te odnosima neba i zemlje unutar univerzalnog zakona. Ovaj ciklus karakterizira naivnost i čistoća prikaza koji upućuju na duboki smisao svega što nas okružuje i u čemu jesmo (priroda, svjetlost, zemlja, sunce, vrijeme...). Simbolične vrijednosti sadrže i boja i detalj i cjelina otvorenih, svedenih i plošno interpretiranih kompozicija. Ovdje se već uočava ono što je karakteristično za njen cjelokupan rad – kombinovanje različitih tehnika koje podrazumijevaju i posebne tehnološko-izvedbene pristupe. Upravo na taj način Ira Skopljak dobija na slikarskoj kvaliteti oživljene površine izražajnih boja i raznolikih tekstura.
Slijed ove intimne priče nas vodi do „Duhova prošlosti“. Sepulkralni portreti iz Fayuma koji nose emociju i energiju i stvaralačkog čina i predstavljene osobe žele se na određeni način oživjeti u jednom novom procesu stvaranja. Šta to podrazumijeva? Riječ je o tragovima postojanja, identitetima prošlosti s kojima se komunicira kroz sliku, ili, kao u umjetnosti paleolita, kroz samo otisak ruke na zidovima pećina. Na tim portretima zapravo osjećamo ista ona pitanja koja imamo i mi danas. Razmišljamo gdje su stali, u kojem trenutku, šta su željeli, koje riječi nisu izgovorili jer ih je zaustavilo vrijeme. Oni su zapravo živi pred nama. I isti. S istim pitanjima.
Mumija s realističnim portretom pokojnika u radovima autorice transformira se i nastavlja da živi u slici, sada na jedan drugi način, ali s istim identitetom i nedorečenošću koju nosi, a koju je prekinulo vrijeme. Uočavamo snagu i izražajnost portreta, stanja duha koji reflektira misli i tragove prošlosti oživljene u sadašnjosti. U ovom procesu reinterpretacije i kreacije želi se ostaviti traga neposredno i na način kako je to ostavio pećinski čovjek u otisku svoje ruke u kojoj je bio sadržan njegov život, njegova htijenja, borba za egzistenciju, energija i bitak.
Smrt je sada predstavljena po zamisli i želji autorice zajedno sa životom, a tačka susreta prošlosti i sadašnjosti oličena je u likovima muškaraca i žena. Stoga su život i smrt, odnosno prošlost i sadašnjost zajedno, sučeljeni. Samo ostaje ljubav koja prelazi okvire smrti, prolaznosti i vremena kao kategorije. U toj odabranoj vremenskoj kapsuli Ira Skopljak se referira na ono što se naziva Panta rei. Predstavljeni likovi stoje u gotovo bezvremenskom prostoru ocrtanom kroz univerzalne znakove života. Drvo života nasuprot portretu mrtvaca. Portret dobija aureolu kao simbol svete prošlosti. Buđenje, iščekivanje, nada, ali i neizgovorene riječi. Pupoljak, kao ponovno rađanje, ali sve ostaje u tragovima , nema odgovora, samo slutnje. Ipak, slika „Oda radosti – probuđeni život“ sugeriše duboke želje autorice. Tako se i cijeli ciklus završava portretima živućih.
Jasno se iščitava kako je portret okosnica kompozija. Jednako je značajan i način upotrebe materijala primjenom tehnike enkaustike ili, pak, kolaža, sintetiziranjem starih receptura s novim slikarskim medijima. Radovi koji kriju u sebi tragove Klimtove poetike imaju i patinu vremena i sjaj novoga savremenog doba. Tu je Ira Skopljak uspjela u svojoj zamisli. Cijeli njen idejni koncept ojačan je upotrebom prirodnih elemenata poput grančica i lišća ili, pak, pozlate, pijeska, konopca i slično. Ovi su radovi zagasitijeg kolorita, ali također simboličnog sadržaja. Realizacija se u likovnom smislu može okarakterizirati kao sintetička, ali s velikim udjelom impresionističkog tretmana ploha koje titraju, ali i prisustvom onoga što se naziva matisovska arabeska. Očigledna je dugotrajnost izvedbe, postupnost i discipliniranost zajedno sa svježim potezom i izrazom.
Posljednji ciklus se odnosi na tek probuđenu lutku/živući portret u carstvu prirode. Prizori su smješteni u metafizički, misteriozni, svjetlucavi noćni ambijent šume oživljen duhom Zefira. Žene koje se asocijativno vežu za lica Fayumskih portreta iščekuju, stoje okružene ljepotom biljaka i cvjetova, odjevene u odjeću koja kao i okruženje aludira na alegoriju proljeća S. Botticellija. Međutim, Ira Skopljak ove radove naziva „Mistični (romantični) portreti u prošlosti vremena i sadašnjosti prirode“, čime na određeni način želi poništiti vrijeme, istovremeno ukazujući na stalnost obnove prirode koja živi.
Početak je u svjetlosti i bijeloj boji, a kraj u tami, ali punoj života. U njoj se ipak čovjek rađa, a autorica je odabirom motiva, rukopisom, bojom, materijalom, a posebno kompiliranjem tehnika, nekih i veoma zahtjevnih, izgradila most kojim povezuje vrijeme i postojanje čovjeka i umjetnosti.
Doc. dr. Ema Mazrak, historičarka umjetnosti
Plemenitaši i plemenitašice raznoga kova likovi su na slikama Ire Skopljak Viteškić okupljenim pod nazivom "Prijestolja". Kitnjasti jonski kapiteli podmetnuti su pod ljudske ali i pod figure pasa - naslov izložbe signalizira ironiju i postavlja pitanje koga to danas veličamo, slavimo i svrstavamo u besmrtnike? Ponekad su to ljupki razmaženi kućni ljubimci, ponekad aveti bez lica ili bez tijela, ali nikad stvarni heroji. Ova suptilna društvena kritika tek je jedan mogući aspekt posmatranja ove izložbe. Efektna premda pomalo ekscentrična pokrivala za ljudske glave svjedoče o visokom društvenom položaju onih koji ih nose ali ne otkrivaju konkretnu epohu niti podneblje - ovi velikani iz autoricine mašte imaju u sebi nešto artificijelno, djeluju kao kostimirani glumci a ne kao stvarni akteri historije. U tome prednjači hipnotički lik momka sa zelenim šeširom - na prvi pogled on je moćni i gordi knez ali u isto vrijeme je i glumac ili baletan koji samo odigrava dodijeljenu ulogu. Nije li, na kraju, cijela naša povijest samo skup dobro ispričanih i izbrušenih priča... I slike na kojima je predstavljena priroda imaju u sebi nešto od kulise: zlaćani jeleni ili kitnjasta floralna ornamentika se ponavljaju, za njihov nastanak je korišten šablon ili parče štampanog papira odnosno zidne tapete. Ira Skopljak Viteškić se poigrava sa našim ustaljenim viđenjem svijeta (stvarnost naspram fikcije) i duhovito provocira ovom naglašenom dekorativnošću. U isto vrijeme, ona kombinovanom tehnikom (kolaž, pigmenti, akrilne i uljane boje...) stvara kompleksne oku ugodne površine izrazite likovne sugestivnosti pred kojima želimo stajati i čijem se magijskom djelovanju želimo izložiti dugo, dugo...
Adisa Bašić, književnica i docentica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu